Standardni softver je često dobar početak. Na početku štedi vrijeme i za česte procese donosi upotrebljiv okvir. Kritično postaje tamo gdje izuzetci, integracije, odobrenja ili izrasle odgovornosti određuju svakodnevicu i sistem funkcioniše još samo preko zaobilaznih rješenja.
Individualna softverska rješenja se isplate kada kompanije stalno moraju graditi pomoćne konstrukcije: ručni izvozi, pomoćne tabele, dvostruko održavanje podataka, paralelne liste ili posebni procesi izvan sistema. Upravo tu nastaju greške, trenje i skriveni operativni troškovi.
Dobar individualni razvoj zato ne mora sve izmišljati ispočetka. Treba mapirati procese koji ekonomski zaista nose, i istovremeno urediti model podataka, uloge i operativnu logiku tako da se rješenje ne raspadne ponovo već nakon prve isporuke. Stvarna vrijednost nije u posebnoj želji, nego u arhitekturi koja zaista rasterećuje svakodnevni rad u kompaniji.