Standardni softver često je dobar početak. Na početku štedi vrijeme i za česte procese donosi upotrebljiv okvir. Kritično postaje tamo gdje iznimni slučajevi, integracije, odobravanja ili vremenom izrasle odgovornosti određuju svakodnevicu i sustav funkcionira još samo obilaznim putem.
Individualna softverska rješenja isplate se kada poduzeća stalno moraju graditi pomoćne konstrukcije: ručni izvozi, pomoćne tablice, dvostruko održavanje podataka, paralelni popisi ili posebni procesi izvan sustava. Upravo tamo nastaju pogreške, trenje i skriveni operativni troškovi.
Dobar individualni razvoj zato ne mora sve izmišljati iznova. Treba preslikati procese koji ekonomski doista nose, a istodobno urediti podatkovni model, uloge i operativnu logiku tako da se rješenje nakon prve isporuke ponovno ne raspadne. Stvarna vrijednost nije u posebnom zahtjevu, nego u arhitekturi koja zaista rasterećuje svakodnevni rad poduzeća.