Standardni softver je često dobar početak. Na početku štedi vreme i donosi upotrebljiv okvir za česte procese. Kritično postaje tamo gde posebni slučajevi, integracije, odobravanja ili vremenom narasle odgovornosti određuju svakodnevicu i sistem funkcioniše još samo preko zaobilaznih rešenja.
Individualna softverska rešenja se isplate kada preduzeća stalno moraju da grade pomoćne konstrukcije: ručni eksporti, pomoćne tabele, dvostruko održavanje podataka, „senčne“ liste ili posebni procesi van sistema. Upravo tu nastaju greške, trenje i skriveni operativni troškovi.
Zato dobra individualna izrada ne mora ponovo da izmišlja sve. Treba da mapira procese koji ekonomski zaista nose, i istovremeno da uredi model podataka, uloge i operativnu logiku tako da se rešenje ne raspline ponovo već posle prve isporuke. Stvarna vrednost nije u posebnoj želji, već u arhitekturi koja zaista rasterećuje svakodnevni rad u preduzeću.